(Bajku Ernesta Krambergera obradio je Vilim Čuržik)

            Dvorci su oduvijek odisali tajnovitošću i raspaljivali maštu. U njima, kaže se, živi duh bivših vlasnika, a svaka je odaja priča o prohujalim stoljećima. Po mračnim podrumima skrivaju se tajne starih škrinja, a u praznim plesnim dvoranama i salonima nevidljivi plemić moli ljupku groficu za ples.

            Negdje u XV. stoljeću, kada su feudalnim posjedom u Valpovštini gospodarili velikaši Morovići, nastala je bajka o čarobnom prstenu.

            Ona nam ne daje poseban uvid u život i prilike koje su vladale u to doba, nego nam na fantasičan način opisuje jedan događaj o čarobnom prstenu. Poznato je da bajke predstavljaju karakterističan odnos prema stvarnom svijetu. One se ne javljaju slučajno, nego kao bitni, sastavni dio cjelokupnog života, društva i ljudi. Ono što je čudesno, to je izvan i iznad ljudi. Obrati, zapleti i raspleti u kompoziciji bajke događaju se isključivo pomoću čudesnog, mitološkog, pa su zbog toga one komponirane na poseban način.

            Kako su srednjovjekovni gradovi većinom obavijeni velom fantastičnih priča i događaja, tako i ova bajka o čarobnom prstenu opisuje jedan događaj koji se odigrao u starom valpovačkom gradu.

Čedomil i Mandalina

            U dvorani drevnog valpovačkog grada stajalo je uz prozor dvoje mladih. Muškarac je bio u viteškom odijelu, visok, stasit, a niz ramena mu se spustila tamno smeđa kosa. Bio je to Čedomil, potomak poznate obitelji velikaša Gorjanskih. Do njega je stajala djevojka krasnog stasa, modrih očiju i zlatne duge kose. Bila je to Mandalina, kćerka Ivana Morovića, gospodara Valpovštine, kojemu je kralj Sigismund poklonio grad Valpovo i uz to veliki posjed.

            Čedomil je motrio slike starih gospodara i vitezova valpovačkih koje su bile postavljene po zidovima, da ih krase. Osim toga, tu je bilo i lijepog pokućstva, jer su se u toj dvorani sastajali velikaši, bilo u svečanim ili ozbiljnim zgodama. Čedomil i Mandalina bili su zaručeni. U znak iskrene ljubavi Mandalina preda i povjeri Čedomilu tajnu o čarobnom prstenu, kojega je do tada čuvala. Prije toga ona mu ispripovijeda sve što je o njemu znala.

Vitez Borivoj i bratić Velimir

            Kada su u davno doba kretale, na poziv rimskog pape, čete križara u rat protiv nevjernika Seldžuka  u daleku Palestinu da oslobode Sveti grob, prolazila je velika vojska kroz Ugarsku i Srijem prema Carigradu. U toj je vojsci bio vitez Borivoj, jedan od pradjedova moje majke, sa svojom četom. Bio je mlad, lijep, bogat, hrabar i neoženjen. Prije nego što je krenuo na ovaj daleki put povjerio je svoj posjed Jugovac na čuvanje bratiću Velimiru.

            Jugovac se nalazio usred ovelike ravnice na polju Jugovcu blizu sela Gornji Miholjac. Obojica su bili sinovi slavnih Jugovića. Danas više nema Jugovca. Njegovi se opkopi rastočiše u močvari. Ostala je hrpa kamenja, a od drvenog mosta po kojem se ulazilo u grad ostali su samo stupovi u močvari. sada na tom mjestu rastu šaš i trska, a ptica vivak se gnijezdi na nepristupačnom mjestu među bukvom, koja bujno strši na vlažnom tlu.

            Gdje se nekada vijorila s gradskih tornjeva Borivojeva zastava, sada zuji jesenski vjetar. Gdje se nekada sunčevo svjetlo odražavalo sa sjajnih prozora, sada večernje magle tužno zastiru zapuštenu samoću i gdje se nekada orila viteška truba, sada noću huhuče krik sove. U ono doba, kada je živio Borivoj, grad je bio silan i nepristupačan usred vode. Dalje oko njega su bila nepregledna polja i šume. Sve je to pripadalo Borivoju.

Borivoj i Zulejka

            Dugo vremena nije Velimir ništa čuo o Borivoju, pa misleći da je mrtav počeo se smatrati gospodarom Jugovca. Ali, jednoga dana, podvečer, vratio se vitez Borivoj sa četiri momka svoje čete, koja je na polasku brojala stotinu junaka. U njegovoj pratnji bila su četiri crnca na crnim konjima s nosilima povezanim za mazge. Iza toga išla je druga pratnja s dva konja i deset naoružanih stražara.

            Kada su stigli u dvorište Jugovca izišla je iz nosiljke Borivojeva žena, kćerka palestinskog kalifa. Zvala se Zulejka. Imala je crne oči, crne pletenice. Divan stas i dostojanstveno držanje. Očarala je sve ukućane koji su dotrčali da je vide. Njezin nepoznati jezik kojim je progovorila svojoj družini, njezin neobični nakit i veličanstveni hod izazvali su strahopoštovanje prisutnih. Svi su osjetili da je to gospodarica. Zbog svog dražesnog držanja svima je postala mila.

            Borivojev bratić Velimir ostao je najviše zapanjen Zulejkinom ljepotom. Nije primijetio miraz mlade gospodarice, svakojaku zlatninu i drago kamenje. Koliko se iskreno veselio Borivojevu povratku, toliko ga je zazeblo u srcu kada je ugledao lijepu Zulejku. Nije ni sam znao što ga je ujelo za srce, ali gledajući je, nije se nikako mogao snaći. Pruživši joj ruku na pozdrav, osjeti se pogođen žarom od glave do pete. Velimir je osjetio da ne može više ostati u Jugovcu. Od ljubavi je ginuo, a prema bratiću je htio ostati pošten. Zamolio je Borivoja da ga otpusti, jer će otići daleko u svijet. Još je izjavio da će se oženiti. Zapravo je Velimir pokušao pobjeći od vlastite strasti i naklonosti prema Zulejki. Oprostio se od svojega bratića i otišao na imanje što mu ga je poklonio Borivoj. Prošlo je godinu dana, a bratići se nisu vidjeli.

Čarobni prsten

            Kada je jednom prilikom pozvao kralj k sebi Borivoja i Zulejku na proslavu, svratiše oni Velimiru na njegov posjed. Zulejka je jahala na bijelom arapskom konju, kojemu je griva visjela poput koprene do zemlje. U nju su bile upletene zlatne niti. Rep mu je bio tako dugačak da su ga nosila na rukama dva Zulejkina dvorjanika. Ona je imala na sebi divan nakit iz svoje domovine, a konj se oholio noseći takvu ljepoticu. Kad ju je Velimir ugledao, srce mu je uzdrhtalo od ljubavi i žalosti. Gosti su se spremali četvrti dan na put. Velimir  je podigao Zulejku na njenog konja, ali joj je tom prilikom pao zlatan prsten s dijamantom. U sredini kamena bila je piknjica, crvena poput krvi.

            Taj je prsten potjecao od sv.Mandaline, koja je Isusu prala suzama noge, jer je tako htjela okajati svoje grijehe. Od jedne suze, koja je pala na prsten, nastao je dijamant, a ona piknjica je sitna kapljica krvi koja poteče iz oka koje je krvarilo od plača. Prsten je prelazio u nasljedstvo s jednog ženskog bića na drugo. Kada je izumro Mandalinin rod, prsten je došao do Zulejke. On je nosio sreću onome tko ga je imao, a nesreću onome tko ga je izgubio.

            Prsten je pronašao Velimir u pijesku na dvorištu. Privezao ga je na svilenu vrpcu i stavio ga oko vrata. Kada je Zulejka primijetila da je izgubila prsten, jako se rastužila, jer je znala njegovu tajnu. Pred oči joj je dolazio Velimir, jer je prsten počeo tajno djelovati. Kada ju je Borivoj upitao gdje joj je Prsten, ona mu odgovori da ga je izgubila, ali ne reče gdje. Silno se žalostila, a u dušu joj se uvukao nemir. Koliko se silom odvraćala od svojih misli, toliko joj je pred oči dolazio Velimir. To je bio početak djelovanja čarobnog prstena. U toj duševnoj boli počela je tjelesno propadati. To je opazio Borivoj i počeo je sumnjati.

Tragedija rođaka

            K Borivoju je dolazio Velimirov glasnik, koji ga je izvještavao o događajima u zemlji i izvan nje. Po njemu je Velimir poslao Zulejki cvijeće. Nije imala srca da ga ne primi, jer je bilo tako sastavljeno i razabrala je da je Velimir ljubi. Kada je jednom uzvratila za poklon svojim cvijećem, opazi to Borivoj. On se zaputi za glasnikom, uhvati ga i zatvori. Obuče njegovo odijelo i odjaši do Velimira. Kad je došao pred njegov grad, zarza konj, a Borivoj zatrubi tri puta u trubu. Velimir dotrči i upita konjanika, misleći da je vjesnik, da li je vidio Zulejku. Borivoj se pritaji i reče mu da ju je vidio, ali mu cvijeće ne smije dati dok ne čuje ima li Velimir prsten. Kada je Velimir odgovorio da ga ima, otkri se Borivoj i u svađi koja je nastala ubije Velimir svojeg bratića Borivoja. Bodežom mu je probio srce.

            Velika strast nikad ne urodi dobrom. Nakon počinjenog ubojstva Velimir se pokaje. Nije znao druge pomoći da umiri svoju savjest, već da ode u samostan među redovnike. Prsten je vratio Zulejki. Ona ga je primila i zaklela se da se neće više udavati, nego da će ostati u gradu Jugovcu do svoje smrti, kao ucviljena udovica.

            Tako je završila Mandalina svoju priču. Ona je dobila prsten po svojoj prabaki, koja je bila iz loze Jugovića. U znak iskrene ljubavi preda ga Čedomilu, oprosti se od njega, a on ode u gradski vrt duž Karašice i u šumu koja nije bila daleko. Tamo je stajala ruševina za koju narod priča da je rimska tvrđava iz onog doba kad su Rimljani vladali Panonijom. Gole i stare zidine stajale su u šumi kao visoka pećina. Ondje je Čedomil stao i razgledavao te spomenike davno minulih stoljeća. Oni su bili tako jaki i čvrsti da ih kroz stoljeća nitko nije posve srušio. Oko njih bijahu tragovi oranica koje su obrađivali naseljeni rimski vojnici, čuvari rimske Panonije. Na tim oranicama oni su sijali i želi žito.

            Čedomil uđe među zidine i prošavši kroz željezna vrata opazi u jednom kutu humak, a na njemu veliki prastari hrast. Ispod humka je teklo vrelo bistre vode. Bilo je maleno i kamenom ograđeno. Iz njega je nekada rimska vojnička posada uzimala vodu. Nedaleko vrela usađen je nizak kamen.

            Čedomil sjedne na kamen i zagleda se u zdenac. U toj samoći sanjario je o svojoj sreći, koja mu je ispunila srce. Do njega su dopirali znakovi zvona gradske kapelice, kao iz drugoga svijeta, koji su se povezali sa šaputanjem i rominjanjem vode iz vrela. Mislio je na svoju zaručnicu Mandalinu čiji je dah osjećao oko sebe kao mirisni cvijet. S prsta je skinuo prsten i gledao ga. Čudio se njegovu izgledu i moći koju je imao u sebi. Odjednom mu ispadne iz ruke i padne u vrelo. Zbog toga se prestrašio i dugo je zurio u dubinu u kojoj je titralo sunčano svjetlo kao da se poigrava. Učinilo mu se da vidi na dnu stotinu prstenja. Odjednom  mu se učini da se nešto miče pod vodom. Izgledalo je kao bjelina slična maglici koja se polagano motala, dizala se i padala i postala gušća. Napokon se u sredini pojavi rumenilo koje je imalo zlatan okvir. I tada se pojavi pred njim vila zlatne kose, slična njegovoj Mandalini. Ona mu reče da on sada njoj pripada i da s njom sretno živjeti u njezinom gradu. Čedomil se tome opirao, ali ga je vilinska glazba toliko zanijela da mu je snaga popustila. U to je došlo stotinu velikih paukova i isprelo oko njega, hrasta i vrela paučinu i on se našao kao u nekom perivoju. U njemu je bilo mnogo leptirića, bilja i brijegova. To mu se učinilo čudnim, jer oko Valpova nema nikakvih brijegova. Napokon su stigli do grada u kojemu su trebali stanovati.

Uznemirena Mandalina

Za to vrijeme čekala je uznemirena Mandalina na Čedomilov povratak. Otišla je do prozora da vidi da li se vraća. Vidjevši da ga nema, počne lutati po sobama, ne znajući što da radi. Najednom se zaustavi pred slikom nekog viteza, nekadašnjeg gospodara ovog grada. Opazi da ovaj vitez drži u desnoj ruci  ključ od gradskih vrata, koja su se otvarala i zatvarala po njegovoj zapovijedi. Taj ključ je bio baš onakav kakav je imala njezina baka, koji je čuvala u željeznoj škrinjici. Ona ga nije davala nikome u ruke. Pričala je svojoj djeci, kada bi je pitali odakle joj taj ključ, da ga je donio njen djed iz dalekih istočnih zemalja. Tamo je otišao siromašan, a vratio se vrlo bogat. Odande je donio taj ključ i on može pomoći kada se čovjek nalazi u velikoj nevolji. Baka je naglo umrla i tako ponijela sa sobom u grob tajnu spomenutog ključa.

            Mandalina odjuri po njega, ali ga je bilo teško pronaći. Pregledala je sve ormare, ali željene škrinjice s ključem nigdje nije bilo. Sjetila se da je otac iza majčine smrti dao štošta prezidati u gradu. Oca nije bilo u gradu da ga pita za ključ, pa odluči sama nastaviti s traženjem. Pošla je tamnim hodnikom kojim se išlo stubama na kraj grada, pa se onda po njima silazilo u dvorište. Do stuba su bila vrata kroz koja se ulazilo u staru kulu. Mandalina otvori vrata, uđe u nju i pronađe stari ormar iz pradavnih vremena. Zaškripao ključ na bravi ormara, kao da se ljuti što mu se ne da dalje mirovati. Klimao se kao da ga se budi iz teškog sna.

Sretan završetak

            U ormaru su bile bakine oprave kojima se ona nekada ponosila. Mandalina razmakne oprave i nađe u kutu škrinjicu i u njoj onaj čudesni ključ. Čim ga je uzela u ruku, povuče je on za sobom. Htjela ga je baciti, ali joj nešto reče neka samo pođe naprijed. Ona krene preko stepenica u dvorište, a odatle u perivoj pa preko Karašice Čedomilovim tragom u gustu šumu do rimskih ruševina i njihovog dvorišta. U kutu su stajala zatvorena željezna vrata. Mandalina stavi ključ u bravu, a vrata se silnom tutnjavom, kao da je pukao grom, širom otvore.

            Čedomil je sjedio pred njom na kamenu i gledao nepomično u vrelo. Mandalina mu priđe i zovne ga imenom. U tom času zatitra voda u vrelu, uzburka se i umiri, a na njegovom dnu ugledaše prsten. Izvadiše ga iz vrela i zagrliše se od radosti. Ključ i prsten su stavili u škrinjicu, da se ne izgube, a što im se dogodilo – to će pripovijedati svojima da i oni čuju o tom čudnom događaju.

(Knjigu je izvorno objavila knjižara Gustava Ernesta Margolda iz Donjeg Miholjca, bez oznake godine tiskanja).